Na današnji dan, 2. septembra 1910. godine, u Bosanskom Petrovcu rođen je Skender Kulenović - pjesnik, pripovjedač, dramatičar i romanopisac, komunista i učesnik Narodnooslobodilačkog pokreta, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a i jedan od sekretara Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Autor Stojanke majke Knežopoljke, Soneta i Ponornice pripada među najznačajnije književne figure Bosne i Hercegovine i jugoslavenskog 20. stoljeća.

Kulenović je odrastao u porodici starog bosanskomuslimanskog zemljoposjedničkog sloja. Nakon Prvog svjetskog rata i agrarne reforme porodica je znatno osiromašila, pa se 1921. preselila iz Bosanskog Petrovca u Travnik, rodni kraj njegove majke. Tamo završava gimnaziju i rano počinje pisati: već 1927. objavljuje sonetni vijenac Ocvale primule. Godine 1930. odlazi na studij prava u Zagreb.
U Zagrebu se politički radikalizira. Pristupa SKOJ-u 1933, a KPJ-u 1935. Njegov politički angažman razvijao se paralelno s interesom za društveni položaj bosanskohercegovačkih Muslimana, agrarno pitanje, siromaštvo i obrazovanje. Pripadao je i krugu krležijanaca, a tokom sukoba na književnoj ljevici bio je isključen iz KPJ.

Putokaz
Godine 1937. s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem u Zagrebu pokreće muslimanski književni i društveni časopis Putokaz. Oko njega se okuplja dio mlađe lijeve muslimanske inteligencije, među kojom su bili Zija Dizdarević, Hamid Dizdar, Rizo Ramić i drugi.
Časopis se bavio agrarnom reformom, položajem sela i radništva, obrazovanjem, položajem žene, političkom pasivnošću inteligencije, fašizmom i nacionalnim pitanjem. U tekstu Pogled na muslimansku omladinu Kulenović pokušava položaj mladih Muslimana smjestiti u širi okvir klasnih i društvenih odnosa Kraljevine Jugoslavije.
Njegov odgovor tada je bio izrazito marksistički: političko organiziranje, socijalna emancipacija i rušenje klasnih i patrijarhalnih odnosa trebali su otvoriti izlaz iz društvene stagnacije koju je vidio oko sebe.

Rat i dvije majke
Nakon okupacije Jugoslavije 1941. Kulenović odlazi u partizane u Bosanskoj krajini. Tokom rata radi u partizanskoj štampi i uređuje Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje.
Godine 1942, nakon velike njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru i masovnog stradanja stanovništva Kozare i Potkozarja, nastaje Stojanka majka Knežopoljka. Kulenović je kasnije govorio da ju je napisao za jedan dan i jednu noć, a prvi put ju je čitao pred preživjelim kozarskim partizanima i stanovništvom na Paležu.

U središtu poeme nalazi se majka koja traži svoja tri sina - Srđana, Mrđana i Mlađena. Njena univerzalnost ne nastaje brisanjem konkretnog identiteta: ona govori jezikom Kozare, Knežopolja i krajiške tužbalice, a upravo kroz tu lokalnu i historijsku određenost poema postaje šira priča o gubitku i nasilju.

Drugu stranu Kulenovićevog ratnog pjesništva predstavlja Na pravi put sam ti, majko, izišo. Tu ulazi u vlastito porodično i kulturno iskustvo: mejtef, hodža, džennet i džehennem, mušebak, sokak, ićindija i patrijarhalna kuća. Majčin život prikazan je kroz ograničenja porodičnog autoriteta, vjere, braka i društvenih očekivanja, dok sinovljev „pravi put“ dobija revolucionarno značenje.
Te dvije majke dobro pokazuju širinu njegovog ratnog iskustva: jedna pripada Kozari zahvaćenoj masovnim nasiljem, druga njegovoj vlastitoj porodičnoj prošlosti.

ZAVNOBiH
Kulenovićev ratni angažman nije ostao na književnosti i novinarstvu. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. i 26. novembra 1943. bio je vijećnik i izabran, zajedno s Ilijom Došenom, za jednog od sekretara zasjedanja. Sačuvani zapisnik navodi ga kao „Skendera Kulenovića, književnika iz Travnika“. Time je neposredno učestvovao u političkom procesu kojim je Bosna i Hercegovina obnovljena kao posebna federalna jedinica buduće Jugoslavije. U tome je postojala i važna historijska kontradikcija. Bosna i Hercegovina dobila je vlastitu republikansku državnost, dok nacionalni status bosanskih Muslimana još nije bio potpuno riješen i tek će u narednim decenijama biti institucionalno priznat.

Revolucija nije riješila sve
Poslije rata Kulenović radi u kulturnim institucijama Sarajeva, Mostara i Beograda, u pozorištu, novinarstvu i izdavaštvu, te postaje član nekoliko akademija.
Njegovo pisanje, međutim, nije ostalo na afirmaciji pobjedničke revolucije. U komediji Djelidba vrlo rano prikazuje kako novi politički sistem nije automatski uklonio nacionalne podjele, lokalne interese, oportunizam i borbu za materijalnu korist.
To predstavlja važan prijelaz u njegovom radu: društvena transformacija više nije prikazana kao jednostavno rješenje starih protivrječnosti. I njegov odnos prema partijskom kulturnom prostoru imao je svoje lomove; nakon zabrane časopisa Nova misao bio je kažnjen i premješten na korektorski posao u Borbi.

Povratak u Ponornicu
Godine 1977, pred kraj života, objavljuje roman Ponornica.
U njemu se vraća bosanskomuslimanskoj porodici i društvu iz kojeg je potekao, ali sada bez jednostavne revolucionarne sheme. U istom prostoru pojavljuju se patrijarhat i intimnost, religija i sumnja, erotika, porodični autoritet, generacijski sukob, raspad starog poretka i dolazak moderniteta.
Gotovo pola stoljeća ranije iz tog svijeta izašao je mladić koji je njegove protivrječnosti pokušavao objasniti klasom i riješiti revolucijom.
Njegova posljednja velika knjiga vratila ga je upravo njemu.

Na današnji dan, 1. septembra 1944. godine, 16. muslimanska udarna brigada 27. udarne divizije NOVJ zauzela je Kladanj i nastavila goniti ustaške snage u pravcu Živinica i Tuzle.

Na pravcu Kladnja partizanima je stajala nasuprot ustaška XXXVI. djelatna bojna, ranije poznata kao „Viteška ustaška posadna bojna branioca Kladnja“. Od augusta 1944. bila je u sastavu XII. ustaškog zdruga, čiji se stožer nalazio u Tuzli. XXXVI. bojna bila je raspoređena upravo u Kladnju, što se podudara sa zapisom da su jedinice 16. muslimanske brigade nakon zauzimanja grada nastavile gonjenje ustaških snaga prema sjeveru.

Oslobođenje Kladnja bilo je dio širih operacija 27. udarne divizije 3. udarnog korpusa NOVJ u sjeveroistočnoj Bosni. Istoga dana jedinice divizije započele su borbe u dolini Spreče protiv dijelova njemačke 13. SS brdske divizije „Handžar“, te ustaških i četničkih jedinica.

Među četničkim formacijama raspoređenim na ovom području najznačajniji je bio Majevički četnički korpus. Njegova 1. grupa brigada obuhvatala je Papraćku, Birčansku i Sprečansku brigadu, dok su ostale grupe uključivale majevičke, semberske, brčanske, podrinjske, zvorničke i druge brigade. Zbog svog teritorijalnog rasporeda naročito je važna Sprečanska brigada, koja je djelovala na prostoru doline Spreče.

Zapadnije, između Bosne i Spreče, djelovao je i Ozrenski četnički odred, kasnije označavan kao korpus, pod komandom Cvijetina Todića. Na prostoru oko samog Kladnja postojala je i Kladanjska četnička brigada Zeničkog četničkog korpusa, iako izvori za borbu 1. septembra ne navode izričito da je ta brigada učestvovala u neposrednoj odbrani grada.

Neposrednu pozadinu činile su borbe iz druge polovine augusta. 16. augusta 1944., na prostoru Tuzla–Zvornik–Srebrenica–Vlasenica–Han-Pijesak–Kladanj, protiv 3. udarnog korpusa NOVJ nastupali su dijelovi 13. SS divizije „Handžar“, 7. SS divizije „Prinz Eugen“, kao i ustaške i četničke snage. Nakon višednevnih borbi partizanske jedinice bile su prisiljene na povlačenje i pregrupiranje.

Do 1. septembra NOVJ je ponovo preuzeo inicijativu na ovom prostoru. Napadom na Kladanj 16. muslimanska udarna brigada otvorila je pravac prema Živinicama i Tuzli, dok su druge jedinice 27. divizije istovremeno djelovale prema dolini Spreče.
Na drugim dijelovima bosanskog ratišta istoga dana 5. udarni korpus NOVJ započeo je rušenje važnih neprijateljskih komunikacija u dolinama Bosne, Vrbasa i Une i napade na vojne kolone i transporte.

Tacnije polozaj u Liska ulici, koja spaja Rondo sa Bulevarom, danas se tu nalazi OIL-AC pumpa.

Ukoliko neko zna price, ili je mozda sam bio u Mostaru 1993. volio bih da podijeli svoje iskustvo i znanje.

Dana 30. augusta 1993. godine Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC) dobio je pristup logoru Gabela kod Čapljine, gdje je evidentirano oko 1.100 zatočenika.

Pristup je prethodno bio uskraćivan. Izvještaj Posmatračke misije Evropske zajednice od 23. augusta 1993, citiran u presudi ICTY-a u predmetu Prlić i drugi, bilježi da ICRC nije mogao posjetiti Gabelu i Dretelj jer je HVO pristup uslovljavao prethodnom posjetom međunarodnih organizacija hrvatskim zatočenicima u istočnom Mostaru. Izvještaj specijalnog izvjestioca UN-a Tadeusza Mazowieckog pristup Gabeli datira na 30. august.

Logor se nalazio u kompleksu bivše JNA južno od Čapljine. Zatočenici su ondje držani već od aprila 1993, dok je Gabela formalno uspostavljena 8. juna odlukom Jadranka Prlića. Za upravnika je imenovan Boško Previšić, koji je tu funkciju faktički obavljao najmanje od maja, a njegov zamjenik bio je Nikola Andrun. Previšić i Andrun bili su pripadnici 1. brigade „Knez Domagoj“ HVO-a. Previšić je neposredno odgovarao komandantu brigade Nedjeljku Obradoviću. Brigada je kontrolirala pristup logoru, osiguravala hranu i vodu i bila nadležna za zdravstvenu službu, dok je zatočenike čuvala naoružana domobranska jedinica podređena brigadi.

U Gabeli su zajedno držani pripadnici Armije RBiH, bošnjački pripadnici HVO-a i civili. Među dokumentiranim civilnim zatočenicima bili su poljoprivrednici, vozači, dvojica imama, politički aktivist i sedamnaestogodišnjak koji je tek završio srednju školu. Veliki broj zatočenika doveden je nakon hapšenja Bošnjaka u Čapljini, Stocu i okolnim mjestima tokom ljeta 1993, uključujući Stolac, Pješivac Gredu, Prenj i Aladiniće.
Komisija koju je 6. augusta osnovao Bruno Stojić trebala je popisati i kategorizirati zatočenike, ali kasnija dokumentacija pokazuje da civilni i vojni zatočenici nisu sistematski razdvojeni niti je za sve bio utvrđen pravni osnov pritvaranja.

Zatočenici su bili smješteni u hangarima bivšeg vojnog kompleksa. Sudska i međunarodna dokumentacija bilježi prenapučenost, izrazito loše higijenske uslove, nedostatak kreveta, pokrivača i odjeće, nedovoljno hrane i vode te neadekvatnu zdravstvenu zaštitu. Sanitarni izvještaji bilježili su i tešku pothranjenost. U izvještaju dostavljenom Vijeću sigurnosti UN-a u septembru navodi se obrok od približno 650 grama hljeba na 16 zatočenika i zdjela rijetke supe.
Dokumentirana su i premlaćivanja, ponižavanja i drugi oblici zlostavljanja od pripadnika zatvorske uprave, straže i Vojne policije HVO-a.

Ni nakon dolaska ICRC-a svi zatočenici nisu odmah evidentirani. Sud Bosne i Hercegovine je u predmetu Nikola Andrun utvrdio da su Andrun i upravnik logora tokom augusta i septembra 1993. premještali grupu zatočenih Bošnjaka iz Gabele u Silos kod Čapljine kako ih djelatnici ICRC-a ne bi evidentirali. Andrun je pravosnažno osuđen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Broj zatočenika tokom 1993. stalno se mijenjao zbog novih dovođenja, premještanja i puštanja. Dokumentacija navodi 1.038 osoba 1. septembra, oko 1.300 20. septembra i 1.249 još 13. decembra. Procjene udruženja bivših logoraša navode da je kroz Gabelu tokom 1993. prošlo oko, odnosno više od 2.000 ljudi.

Haški tribunal je u predmetu Prlić i drugi utvrđene uslove zatočenja u Gabeli pravno kvalificirao kao nehumana djela, odnosno zločin protiv čovječnosti, kao i nečovječno postupanje prema zaštićenim osobama.

Ponukan objavom Vukanovića u kojem poteže argument: „Kako možete kritikovati Srbe što slave Ratka Mladića, kad i Bošnjaci slave Rasima Delića?“ Obojica su presuđeni ratni zločinci.

Rasim Delić je pred Haškim tribunalom osuđen na 3 godine zatvora zbog propusta da preduzme potrebne mjere kako bi spriječio ili kaznio okrutno postupanje pripadnika odreda El Mudžahid prema zarobljenicima.
Ratko Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici, progon, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Dovoljno je samo uporediti presudu i uvidjeti da su zločini neuporedivi.

Može se kritikovati Delića. Mogu se osuditi zločini koje su počinili pripadnici Armije RBiH. To nije sporno. Međutim, porediti njih dvojicu mogu samo osobe kojima je mozak u potpunosti ispran.

Prije i nakon grbovne reforme kralja Stefana Ostoje.

Na današnji dan prije 34 godine, 30. augusta 1992. godine, u 12:15 sati, artiljerijski projektil eksplodirao je na Trgu solidarnosti kod broja 14 na Alipašinom Polju, između pijace i prodavnice, među građanima okupljenim u redu za hljeb. U napadu je poginulo 11 osoba, a još 53 su ranjene.

Poginuli su:

• Rifet Bahtić (53)
• Jasmina Duraković (20)
• Jasmin Đozo (21)
• Muniba Ganija (39)
• Nermin Gušić (20)
• Zoran Kafedžić (41)
• Sadrija Krasnići (46)
• Adnan Lingo (31)
• Nadežda Puljić (45)
• Daniel Turkalj (72)
• Edin Uzunović (28)

Uviđaj je izvršen nekoliko sati nakon eksplozije. Na mjesto događaja izašli su pripadnici MUP-a RBiH i Centra službi bezbjednosti Sarajevo, uz prisustvo istražnog sudije Višeg suda u Sarajevu Ignjaca Dodika. Na mjestu udara evidentirani su dijelovi projektila i upaljača, tragovi eksplozije i drugi materijal korišten u kriminalističko-tehničkoj obradi.

Slučaj je dokumentiran zapisnikom Višeg suda Kri-68/92, predmetom CSB Sarajevo 1722/92, službenom zabilješkom od 30. augusta te kriminalističko-tehničkim izvještajima 17-2/02-3-111 i 17-2/02-3-122/92. Sačinjena je i fotodokumentacija mjesta pada i eksplozije projektila. Kriminalističko-tehnički pregled obavili su balistički stručnjaci Zlatko Međedović i Borislav Stankov.

Na osnovu uviđaja i pronađenih tragova utvrđeno je da je projektil ispaljen iz pravca Nedžarića. Merisa Karović-Babić u istraživanju zasnovanom na ovoj dokumentaciji događaj evidentira kao:
„Trg solidarnosti 14, granata iz pravca Nedžarića (SRK), u redu za hljeb, 12.15 sati.“

Dio Nedžarića prema Alipašinom Polju nalazio se pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. Haški tribunal je utvrdio da je Ilidžanska laka pješadijska brigada SRK-a držala položaje u Nedžarićima prema Dobrinji, Alipašinom Polju i Stupskoj petlji. Na tom prostoru djelovao je Nedžarićki bataljon, kasnije označavan kao 1. bataljon Ilidžanske brigade. U presretnutom razgovoru od 27. maja 1992. Radivoje Grković se predstavlja kao „komandant bataljona Nedžarići“, a kasnija svjedočenja pred ICTY-em potvrđuju njegovu komandnu vezu s tim bataljonom i nedžarićkim sektorom.

Napad na Trgu solidarnosti u službenoj evidenciji Kantona Sarajevo vodi se kao prvi masakr na Alipašinom Polju tokom opsade Sarajeva.

Izvori:

1. MUP RBiH / CSB Sarajevo, predmet 1722/92;
2. Viši sud u Sarajevu, Kri-68/92;
3. Merisa Karović-Babić, Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme opsade 1992-1995;
4. Komisija eksperata UN-a, Study of the Battle and Siege of Sarajevo;
5. ICTY, predmeti Krajišnik, Galić i Karadžić;
6. Kanton Sarajevo - službene evidencije

Krajem augusta 1991. godine, dok se rat u Hrvatskoj širio, širom Bosne i Hercegovine organizirali su se roditelji mladića koji su služili vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Dio regruta iz BiH nalazio se u jedinicama angažiranim na područjima zahvaćenim borbama, a roditelji su tražili njihov povratak i protivili se korištenju vojnika iz Bosne i Hercegovine u bratoubilačkom ratu u susjednoj jugoslavenskoj republici.

Predsjedništvo SR BiH je 7. augusta 1991. zauzelo stav da se regruti iz Bosne i Hercegovine na služenje vojnog roka upućuju samo na teritoriju BiH i Makedonije. Međutim, republičke vlasti nisu imale neposrednu komandnu kontrolu nad JNA, koja je bila savezna oružana sila. Mobilizacija i angažiranje vojnika zato su postajali sve otvoreniji predmet sukoba između dijela vlasti u BiH i vojnog vrha JNA.

Istovremeno su roditeljske inicijative nastajale i u drugim republikama. U Zagrebu je sedmicu dana ranije, 24. augusta 1991. osnovan Odbor majki za povratak vojnika iz JNA, a narednog dana je na skupu u dvorani „Globus“ prihvaćen naziv „Bedem ljubavi - Pokret majki za mir“. Organizatori su pozvali roditelje iz drugih republika da se pridruže odlasku u Beograd i od vojnog vrha zatraže povratak regruta.

Bosanskohercegovačke roditeljske grupe nisu nužno bile organizacijski dio Bedema ljubavi. U BiH su već postojale lokalne inicijative sa sličnim zahtjevima. Beogradski protest krajem augusta bio je zajednička akcija roditelja iz više republika, a savremena Borba izvještaj je naslovila „Majke iz BiH, Hrvatske i Makedonije u Beogradu“.

Iz Sarajeva je krenulo desetak autobusa. Među prvim grupama koje su 30. augusta stigle pred Dom garde JNA na Topčideru bile su majke vojnika iz Brčkog i okoline, a Borba među pristiglim grupama iz BiH navodi i roditelje iz Zenice, Jajca i Doboja. Njihovi zahtjevi bili su konkretni: da se otpuste vojnici septembarske klase kojima je istekao redovni vojni rok, a da se ostali regruti povuku iz područja zahvaćenih borbama i vrate u svoje matične republike kako bi tamo završili služenje vojnog roka.

Borba je razgovarala i s majkama iz Brčkog, među kojima su bile žene hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Njihov zajednički zahtjev bio je da njihova djeca ne budu korištena u ratu u Hrvatskoj i da im se omogući povratak iz jedinica JNA.
Do poslijepodneva su pred Dom garde pristizale nove grupe. Oko 16 sati stiglo je šest autobusa iz Osijeka, Splita, Zenice, Jajca, Doboja i Zagreba. Dio roditelja bio je zaustavljen kod Beogradskog sajma dok je pokušavao doći do zgrade Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, nakon čega su se dvije grupe spojile na Topčideru. Do večeri se okupilo više od dvije hiljade ljudi. Roditelji su zahtijevali da im se obrate savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević i načelnik Generalštaba Blagoje Adžić. Umjesto njih pokušao im se obratiti general-potpukovnik Marko Negovanović, ali je njegov govor prekidan povicima:

„Hoćemo sinove!“

„Hoćemo mir!“

„Adžić, Kadijević!“

Protest nije predstavljao jedinstven stav svih roditeljskih grupa u Bosni i Hercegovini. Istog dana Borba je prenijela da su predstavnice „srpskih majki Bosne i Hercegovine“ uputile telegram Generalštabu JNA u kojem su osudile proteste protiv vojske i izrazile podršku JNA i njenom rukovodstvu.
Odlazak roditelja u Beograd nije doveo do neposrednog povlačenja JNA iz rata u Hrvatskoj niti do obustave mobilizacije. Tokom septembra JNA je nastavila zahtijevati popunu svojih jedinica preko općinskih sekretarijata za narodnu odbranu u BiH, dok je otpor mobilizaciji u dijelovima republike dodatno rastao.

Izvori:
1) Borba, Beograd, 30. august 1991, str. 5, „Majke iz BiH, Hrvatske i Makedonije u Beogradu - Roditelji u ‘borbenim’ redovima“.
2) Suad Ćupina, Izdaja i odbrana Hercegovine ’91-‘95, poglavlja „Majke u zaštiti svojih sinova od mobilizacije i regrutacije“ i „Upute protiv mobilizacije i regrutacije u JNA“.
3) Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, dokumentacija o osnivanju i djelovanju „Bedema ljubavi - Pokreta majki za mir“.

Često Srbi kao opravdanje za svoje zlocine u ratu u BiH koristi rečenicu: „Svi su činili zločine.“

Ako govorimo o civilnim žrtvama, prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra, bilo je približno 30.000 ubijenih bošnjačkih civila naspram oko 4.000 srpskih civila. To nije argument da su srpske žrtve manje važne. Svaka ubijena osoba je žrtva. Ali jeste argument protiv pokušaja da se rat predstavi jednostavnom formulom „svi su radili isto“.

Možemo priznati i osuditi zločine počinjene nad Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, a istovremeno govoriti o razlikama u obimu stradanja, karakteru zločina, obrascima progona i odgovornosti različitih političkih i vojnih struktura.

U konačnici, dragi Srbi, ne može se sistematsko, državno i politički organizovano ubijanje i etničko čišćenje Bošnjaka, koje je rezultiralo smrću oko 30.000 bošnjačkih civila, relativizovati navođenjem oko 4.000 ubijenih srpskih civila!

Evo djela što je rAtKO MlAdIĆ ostavio iza sebe .... i njega veličat fuj fuj gorieće u đehememu Amin 🤲

R. M., bivši komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, preminuo je 27. augusta 2026. tokom hospitalizacije u Haagu, gdje je služio kaznu doživotnog zatvora. Pravosnažno je osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Službeno saopćenje Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove

O registru

Ovaj thread služi kao dokumentacijski registar javnih reakcija, događaja i postupaka zabilježenih nakon smrti R. M. Izjave, objave i postupci navedeni u registru bilježe se isključivo radi dokumentiranja javnih reakcija. Njihovo navođenje ne predstavlja podršku niti slaganje sa sadržajem.

Status registra (12:00 - 30.8.2026)

🇧🇦: 186 · 🇷🇸: 59 · 🌍: 43

Ukupno: 288 evidentiranih stavki

⚠️ Važno: Registar je dokumentacijski. Ne pozivamo niti podržavamo nasilje, prijetnje, osvetu, doxxing, uznemiravanje ili bilo kakvo nezakonito postupanje prema osobama i organizacijama navedenim u registru. Diskusiju zadržite na provjerljivim činjenicama, javnim izjavama i njihovom političkom, društvenom i historijskom kontekstu.

Zbog Redditovog ograničenja od 10.000 znakova po komentaru, registar je podijeljen u više međusobno povezanih komentara.

Molimo da ne ostavljate odgovore ispod komentara koji sadrže tabele, kako bi struktura registra ostala pregledna. Za diskusiju koristite glavni thread ili druge komentare.

U registru koristimo inicijale R. M. kako bismo smanjili mogućnost automatskih Reddit ograničenja i moderacijskih filtera.

Sadržaj

🇧🇦 Bosna i Hercegovina

🇷🇸 Srbija

🌍 Međunarodne reakcije

Kako prijaviti novu stavku?

Ako u registru nešto nedostaje, ostavite:

Ime / organizacija:
Reakcija:
Datum:
Originalni link:
Screenshot: ako se radi o Storyju, privremenom sadržaju ili naknadno obrisanoj objavi.

Za Instagram, Facebook i WhatsApp Storyje posebno su korisni screenshotovi na kojima se jasno vide profil/username, sadržaj i, ako je dostupno, vrijeme objavljivanja.

Anonimne komentare običnih korisnika ne unosimo u registar.

Registar se kontinuirano provjerava i dopunjava.

Izvor: Bosanski prijatelj, svezak III., 1861. god., fra I. F. Jukić.

Dana 28. augusta 1995. godine, u završnoj fazi rata u Bosni i Hercegovini, minobacačka granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske pala je ispred glavnog ulaza u Gradsku tržnicu Markale u Sarajevu. Prema podacima Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, u napadu su ubijene 43 osobe, a najmanje 70 ih je ranjeno. Bio je to drugi napad na područje Markala s velikim brojem civilnih žrtava, nakon masakra na otvorenoj pijaci 5. februara 1994. godine.

Napad se dogodio tokom posljednjih mjeseci opsade Sarajeva. Grad je od 1992. bio okružen snagama Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, a njegovo stanovništvo godinama je bilo izloženo artiljerijskom, minobacačkom i snajperskom djelovanju. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kasnije je u predmetima koji su se odnosili na opsadu Sarajeva utvrdio postojanje kampanje granatiranja i snajperskog djelovanja usmjerene na civilno stanovništvo.
Porijeklo projektila koji je 28. augusta pogodio Markale bilo je predmet opsežnog dokaznog postupka pred ICTY-em. U predmetu protiv komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomira Miloševića, odbrana je tvrdila da događaj nije izazvan minobacačkom granatom VRS-a, nego da je eksplozija bila inscenirana na teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Pretresno vijeće odbacilo je tu tvrdnju. Na osnovu balističkih nalaza, svjedočenja međunarodnih posmatrača i drugih izvedenih dokaza zaključilo je da je Markale pogodila minobacačka granata kalibra 120 mm ispaljena s teritorije pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. Sud je izričito odbacio argument odbrane da je eksplozija bila inscenirana.

Pitanje individualne komandne odgovornosti bilo je složenije. Dragomir Milošević, formalni komandant SRK-a, od 6. augusta do 10. septembra 1995. nalazio se na liječenju u Beogradu. Za to vrijeme načelnik štaba Čedomir Sladoje preuzeo je komandovanje korpusom na terenu i izdavao naređenja umjesto komandanta.

Zbog toga je Žalbeno vijeće ICTY-a 2009. poništilo Miloševićevu osudu za naređivanje upravo granatiranja Markala 28. augusta. Sud je zaključio da se iz izvedenih dokaza nije moglo van razumne sumnje zaključiti da je Milošević, dok se nalazio u Beogradu, naredio taj konkretni napad. Time, međutim, nije poništen prvostepeni nalaz o tome ko je izvršio granatiranje. Žalbeno vijeće izričito je navelo da relevantni nalazi Pretresnog vijeća o samom incidentu ostaju neizmijenjeni.

Granatiranje Markala imalo je i neposredne vojno-političke posljedice. Nakon napada, vojni predstavnici UN-a zaključili su da je projektil došao s položaja bosanskih Srba. U okviru tadašnjeg sistema zajedničkog odlučivanja UN-a i NATO-a donesena je odluka o vojnoj reakciji. Cilj je bio zaustaviti napade na Sarajevo, ukloniti teško naoružanje VRS-a iz zone isključenja oko grada i osigurati slobodu kretanja snaga UN-a.
U ranim jutarnjim satima 30. augusta 1995, dva dana nakon Markala, NATO je započeo operaciju Deliberate Force, široku kampanju zračnih udara na vojne položaje, komandne strukture, komunikacije i druge vojne kapacitete Vojske Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Operacija je, zajedno s promjenama odnosa snaga na kopnenim ratištima, predstavljala jedan od ključnih vojnih događaja posljednjih mjeseci rata i prethodila je pregovorima koji su završeni Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Relevantni sudski predmet: Tužilac protiv Dragomira Miloševića (IT-98-29/1), Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju - prvostepena presuda od 12. decembra 2007. i žalbena presuda od 12. novembra 2009.

Osmanska tvrđava u Gračanici, koja se spominje u više različitih historijskih izvora iz XVIII. stoljeća, potpuno je nepoznata današnjim stanovnicima Gračanice.

O njoj nije sačuvano narodno predanje, niti se zna mjesto na kome se nalazila. Ovim radom, na osnovu nekoliko podataka iz osmanske arhivske građe, te objavljenih habsburških i drugih izvora zapadne provenijencije, želimo da ukažemo na njezino postojanje, ponudivši ujedno i nekoliko pretpostavki, odnosno mogućnosti kada je i pod kojim okolnostima sagrađena, gdje je bila locirana i kada je porušena, sve u nadi da će to potaknuti ozbiljnija istraživanja u budućem vremenu.

Područje današnje Gračanice je bilo naseljeno još od prahistorijskih vremena, na što ukazuju brojni arheološki tragovi, ali kontinuitet samog naselja pod tim imenom se može pratiti negdje od konca srednjeg vijeka, kada se na rijeci Gradčanici (današnjoj Sokoluši) razvija istoimeno naselje. O toj tvrđavi, međutim, nije zabilježeno niti sačuvano narodno predanje i može se reći da je ona današnjim Gračanlijama potpuno nepoznata, uključujući tu i ljude zainteresirane za prošlost ovoga grad.

Intenzitet izgradnje i urbanizacije u Gračanici tokom XIX. stoljeća potpuno je izbrisao svaki njezin trag. Gračanička čaršija je više puta stradala u požarima, znamo tako za veliki požar iz 1812. godine, u kome je oštećena sahat-kula i vjerovatno izgorio hamam, zatim za veliki požar 1858. godine u kome je izgorjelo više od stotinu dućana i zanatskih radnji, te nekoliko hanova i veliki požar za Aliđun, 1897. godine.

Obnavljane stradalih i oštećenih objekata brisalo je tragove i temelje starijih objekata. Taj proces je definitivno okončan izgradnjom u novije vrijeme, tokom druge polovice XX. stoljeća. Nažalost, za razliku od nekih drugih, očito naprednijih i kulturnijih sredina, u Gračanici nikada nije postojala institucionalna briga o kulturnom naslijeđu, pa je izostalo i evidentiranje arheoloških tragova prilikom izgradnje javnih i privatnih objekata. Zbog toga smo sigurno uskraćeni za mnoge vrijedne podatke.

Povijest Gračanice i njene okoline u višestoljetnom razdoblju osmanske uprave dobrim dijelom je neistražena i u ovom trenutku nam je poznata tek u prilično grubim obrisima. Na desetine, stotine, pa i hiljade dokumenata osmansko-turske, habsburške i druge provenijencije u arhivskim ustanovama, institutima i bibliotekama Istambula, Ankare, Beča, Sarajeva i drugih centara još uvijek čekaju na istraživača. Stoga su i brojna pitanja iz tog vremena ostala neriješena, a pojedini periodi unutar tog velikog razdoblja gotovo su u potpunosti neosvijetljeni. Jedna od tih svojevrsnih zagonetki iz osmanskog vremena jeste i tvrđava u Gračanici, posvjedočena u više povijesnih izvora iz XVIII. stoljeća.

Izvor: Edin Šaković - Nekoliko podataka o tvrđavi u Gračanici iz XVIII. stoljeća

https://www.jstor.org/stable/pdf/1291196.pdf

Jedan veoma zanimljiv izvor iz 1166. godine često prolazi ispod radara kada se govori o srednjovjekovnoj Bosni.

Radi se o Manojlu I Komninu, vizantijskom caru, i njegovom Conciliar Edict of 1166

-

U carskoj titulaturi Manojlo se, između ostalog, naziva:

-

ἰσαυρικός, κιλικικός, ἀρμενικός, δαλματικός, οὐγγρικός, βοσθνικός, χροβατικός, λαζικός, ἰβηρικός, βουλγαρικός, σερβικός...

-

Posebno su zanimljive ove tri odrednice:

-

βοσθνικός — bosanski

χροβατικός — hrvatski

σερβικός — srpski

-

Dakle, u jednoj zvaničnoj carskoj titulaturi imamo Bosnu, Hrvatsku i Srbiju navedene kao tri odvojene odrednice.

-

Ovo je 1166. godina, a tekst edikta je bio uklesan u mermerne ploče i postavljen u Aja Sofiji. Cyril Mango je upravo na osnovu tih sačuvanih ploča rekonstruisao tekst

-

Ako nekoga više zanima Manojlova titulatura, neka potraži „The Conciliar Edict of 1166“, Cyril Mango. Tu se može direktno pogledati izvor i vidjeti šta zaista piše u carskoj titulaturi.

Manuel u Kristu Bogu, vjerni kralju, rođen od purpura, rimski car] najpobožniji, bezbožni, augustni, [isavrijski, kilikijski, armenski,] dalmatinski, ugarski, bosanski, hrvatski, lazijski, iberijski, bugarski, srpski, zihički, hazarski, gotski, bogomdani nasljednik krune velikog] Konstantina i, u svojoj duši, sva ova prava kao neki otpadnici] naše države, našeg hristoljubivog [svih ljudi, našeg bogobojaznog] kralja grada, a također i svih [onih pod vlašću Mi imamo vlast kraljevstva nad zemljama, i kontinentalnim i pomorskim, i imamo moć uspostaviti kraljevstvo.

[ Removed by Reddit on account of violating the content policy. ]

[ Removed by Reddit on account of violating the content policy. ]

Dana 27. augusta 1992. godine, oko podneva, na putu Mesići-Kukavice kod Rogatice, pripadnici Diverzantskog voda Kukavičke čete Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, koja je do 18. novembra djelovala u okviru 31. drinske brigade (kasnije 1. rogatičke brigade) napali su kolonu u kojoj su se nalazili srpski civili koji su se s područja Jabuke i Jabučkog sedla pokušavali prebaciti prema Rogatici.

Događaj se odigrao u vrijeme intenzivnih borbi na širem području Goražda i Rogatice. Civilno stanovništvo srpskih sela na području Jabuke našlo se u sve nesigurnijem položaju, pa je donesena odluka o njegovom izmještanju prema teritoriji pod kontrolom VRS-a. Prema svjedočenjima izvedenim tokom kasnijeg sudskog postupka, na Jabučkom sedlu okupio se veliki broj civila radi evakuacije. Kolona se potom kretala prema Rogatici. Dio vozila krenuo je putem preko Kukavica.
Sud Bosne i Hercegovine pravosnažno je utvrdio da su se u napadnutom dijelu kolone nalazili civili srpske nacionalnosti u najmanje jednom autobusu, jednom kamionu i većem broju putničkih vozila.

Kod Kukavica je na vozila u pokretu otvorena pješadijska vatra.
U napadu je, prema pravosnažno utvrđenim činjenicama, ubijen najmanje 21 civil, a najmanje 39 civila oba spola zadobilo je teške tjelesne povrede. Među poginulima i ranjenima bilo je i maloljetnika. Petnaest civila umrlo je na mjestu napada, dok je još šestero kasnije podleglo zadobijenim povredama.

Sudski postupak trajao je godinama. Optužnica protiv Muhameda Šišića, Emira Drakovca, Aziza Šuše i Tarika Šišića potvrđena je 2014. Prvostepenom presudom 2017. četvorica optuženih bila su oslobođena odgovornosti za napad u Kukavicama, ali je taj dio presude ukinut u žalbenom postupku i određeno je novo suđenje pred Apelacionim vijećem.

Dana 17. oktobra 2018. Apelaciono vijeće Suda BiH proglasilo je svu četvoricu krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud je utvrdio da je Muhamed Šišić, kao komandir Diverzantskog voda, predvodio napad i u njemu učestvovao, dok su Drakovac, Šuša i Tarik Šišić učestvovali kao pripadnici voda. Utvrđeno je da su zajedno s drugim pripadnicima jedinice pucali na vozila u pokretu, svjesni da se u njima mogu nalaziti civili.

Za zločin u Kukavicama Muhamed Šišić osuđen je na 8 godina zatvora, Emir Drakovac na 11, a Aziz Šuša i Tarik Šišić na po 5 godina. Drakovcu je, zbog ranije utvrđene odgovornosti za druge ratne zločine, izrečena jedinstvena kazna od 15 godina. Predmet je pravosnažno okončan 21. februara 2019.

Relevantni sudski predmet: Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Muhameda Šišića, Emira Drakovca, Aziza Šuše i Tarika Šišića („Šišić Muhamed i dr.“), Sud Bosne i Hercegovine - prvostepeni, žalbeni i ponovljeni drugostepeni postupak.

Na ovoj fotografiji Yolanda Tabak (Jolanda Tabak) stoji na sredini parkinga nedaleko od „Snajperske aleje“ u Sarajevu. Odjevena je u pripijenu sivu vunenu uniformu i nosi pušku. To je kalašnjikov, a ona njime rukuje na način na koji neke majke drže svoju djecu. Posvuda je razbijeno staklo s prozora koje su izbacile minobacačke granate, a komadi asfalta razneseni su iz tla tamo gdje su granate pogodile. U daljini je gomila djece, podivljale nakon dvije godine rata, koja viču, dok se čuje zvuk kamiona Ujedinjenih nacija koji prolaze.

Prvi put otkako je rat počeo, tiho je - nema pucnjave s brda, nema zvižduka granata. Ali za svakoga ko je tokom cijelog rata živio u Sarajevu, to je strašna i nepredvidiva tišina. Tabak, koja ima 34 godine, osvrće se preko ramena prema brdima uz cestu, odakle su nekada pucali srpski snajperisti. To je prirodni refleks: svi u Sarajevu to rade. Tabak je na dužnosti kao policajka i priprema se za noćnu smjenu, od 20:00 do 8:00 sati, pažljivo nanosi šminku iako nema struje. Kosa joj je uredno počešljana, ali prljava, jer nošenje vode uz četiri mračna sprata stepenica do jedine sobe u kojoj živi s majkom i bratom zahtijeva maksimalan napor. Šampon, čak i sapun, teško je pronaći, ali Tabak i dalje čuva svoj ruž boje ružičastog bombona. Prije rata, kada je sa svojim prijateljima razgovarala o mogućnosti da Sarajevo bude uvučeno u sukob koji je već zahvatio Sloveniju i Hrvatsku, nije pravila zalihe konzervirane hrane, svijeća ili baterija. Kupovala je šminku: kutijice pudera, sjenila, maskare i pakovanja farbe za kosu. Činilo joj se da je to mali oblik otpora. Jedan način da kontroliše život koji je počeo nekontrolisano izmicati kontroli.

Ti dani prije rata sada joj izgledaju kao san. Radila je kao finansijska savjetnica u banci u centru grada, bio je to tipičan posao za mladu poslovnu ženu, a život se sastojao od posla, dolaska kući na kratko odspavati, a zatim izlazaka s njenim momkom Fuadom s kojim je osam godina. Tu su bili kafići, diskoteke, kina, pozorište, italijanska odjeća, parfemi iz Francuske.

„Sarajevo je bilo najljepši grad“, kaže bezizražajno. Restorani su bili puni, a sjećanje na tu hranu, čak i na običnu kafu sa šećerom, bolno je. Rat se vodio u drugom dijelu Jugoslavije, ali to je bilo daleko. Ona je, kao i svi koje je poznavala, bila potpuno „izmiješana“ - majka Slovenka, otac Hrvat, momak musliman. Osim toga, racionalizovala je, komšije nakon godina zajedničkog života ne bude se jednog jutra i počinju mrziti i ubijati jedni druge.

Sarajevo je bilo previše liberalno, intelektualno i civilizovano. To se ovdje jednostavno nije moglo dogoditi. Dogodilo se. Dana 5. aprila 1992. godine Tabak se probudila i uključila televizor. Na ulicama su bile barikade; grad se mobilizirao. Formirane su milicije. Preko noći je izbio rat. Cijeli dan ostala je kod kuće, zaključanih vrata i zatvorenih prozora, prikovana za televizor. Naizmjenično je pratila televizijske i radijske vijesti i počela osjećati strah. Te noći vidjela je Fuada. Izašli su; ulice su bile pune, ali ljudi su bili uspaničeni. Sljedećeg dana aerodrom je bio prepun ljudi koji su pokušavali izaći iz grada, a na ulici je vidjela prijatelje kako trče, noseći kofere, kutije, sve što su mogli ugurati u vreću. „Vidimo se za nekoliko sedmica, kada se ovo ludilo završi“, govorili su jedni drugima dok su zaključavali svoje stanove. „Ništa se neće dogoditi“, govorila je sebi; „ovo je Sarajevo.“ Ali te noći znala je da se nešto u njihovim životima zauvijek promijenilo. Postala je vojnik na prvoj liniji. Jednog dana išla je prema banci, koja je još uvijek radila iako nije bilo novca, a borbe su već počele, i nešto je u njoj jednostavno puklo. „Nisam mogla ostati u banci dok se sve ovo događalo“, kaže. „Željela sam spasiti grad.“ Nikada prije nije pucala iz puške, nikada je čak nije ni nosila niti čistila, ali je otišla u sjedište civilne policije, koja je na početku rata predstavljala jezgro vojske koja je branila grad, i rekla: „Želim nešto učiniti.“ Iznenađeni vojnik na dužnosti rekao joj je, zabavljen, da već imaju kuharicu u kuhinji. Ona je nepomično stajala na mjestu i rekla da želi da se bori. Pogledao ju je i rekao joj da se vrati sljedećeg dana. „8. juna 1992. godine“, kaže ponosno, „postala sam borac.“

Naučila je pucati, živjeti u rovu, sklanjati se od minobacačkih granata i djelovati kao snajperista. Bila je jedina žena na prvoj liniji fronta, u borbi koja se odvijala upravo u njenom vlastitom naselju. Imali su veoma malo oružja, ponekad samo pištolje protiv teške srpske artiljerije, ali se šalila na račun svojih smrtonosnih cipela s visokim potpeticama. Tih dana, na početku rata, nije bilo uniformi: u rovovima je nosila farmerke, majicu i cipele s visokim potpeticama. I lak za nokte i šminku - uvijek.

Jednom, kada je u dva sata ujutro bila na stražarskoj dužnosti, morala je provjeriti jedan položaj, ali je pažljivo ponovo nanijela ruž prije nego što je sagnula glavu i istrčala pod vatrom. Kada ju je drugi vojnik upitao šta radi i zašto se šminka usred pucnjave, mirno mu je odgovorila da nikad ne znaš kada bi mogla imati sreće. Nije razmišljala o smrti. Jedne noći uvjerila je samu sebe da bi, ako već mora poginuti, bilo bolje da pogine ona, neudata žena bez djece, nego vojnik od 21 godine koji ima suprugu i dvoje djece. Nije željela gledati lijepe mlade djevojke kojima su pucnji raznijeli noge samo zato što su se slučajno našle na pogrešnoj ulici u pogrešno doba dana, dok su ih srpski vojnici gađali snajperima. Tabak je znala, čak i kada je bila uplašena, čak i kada ju je njen momak od osam godina napustio zbog rata, da radi ispravnu stvar. „Nije bilo ničeg drugog što sam mogla učiniti.“ A onda, te strašne noći, tokom bitke na Stupu, kada je bila prikovana za položaj dok su artiljerijske i protivavionske granate padale poput kiše, samo je pet minuta mislila: „To je to, ovdje ću umrijeti.“ Njen prijatelj Josić poginuo je pored nje, ali strah je trajao samo nekoliko minuta, jer je morala jasno razmišljati, trčati, nišaniti i pucati. Negdje tokom te noći, najgore noći borbi, zapitala se da li je dvije godine ranije ikada mogla zamisliti da neće sjediti iza svog stola u banci, u urednom odijelu, s kosom vezanom unazad, već trčati kroz rov, kao jedina žena, noseći svoju pušku. „Rat me promijenio. Nekada sam bila pacifista. Ne vjerujem u borbu i ubijanje. Ja sam osjetljiva -“ oči joj se rašire - „ja sam žena. I ne znam jesam li nekoga ubila. Borci to nikada ne znaju.“

Početkom 1994. godine, nakon gotovo dvije godine provedene na frontu, postala je policajka. Sada radi na kriminalcima, prostitutkama i gangsterima umjesto sa snajperistima. Njen život postao je nevjerovatno bizaran, iako sada postoji prekid vatre - tehnički, mir.

„Nikada sebe nisam smatrala hrabrom“, kaže. „Možda ludom. Moje omiljene boje su crna i bijela, a psihijatar bi rekao da sam nepredvidiva. Možda. Možda sam željela dokazati sebi da vrijedim kao žena, kao borac. Ili sam možda samo željela pomoći da spasimo svoj grad.“ Ona također želi svoj život nazad. Kaže da su se ona i Fuad razišli jer ne možeš biti zaljubljen u borca, ali kaže da je romantična; nedostaju joj jednostavne stvari poput tramvaja, automobila na ulicama, sarajevskih noći i proljeća.

Izvor: Američki časopis VOGUE, članak „Women Under Fire“, autora Janine di Giovanni, maj 1994. godine. Fotografije je snimio fotograf Tom Stoddart.

Prije neki dan je na [r/askbosnia](r/askbosnia) postavljeno pitanje koje bošnjačke/bosanske „patriotske“ IG stranice pratimo i šta nam kod njih smeta. Mislim da smo dobili školski primjer problema o kojem je bilo riječi.

Instagram stranica “Zlatni Ljiljan” objavila je reel (za koji bi zamolio sve ljude zdravog razuma da prijave Meti) pokojnog Predraga Lucića i njegovog nastupa iz Mostara 2013. pod framingom „ismijavanja i negiranja zločina u Ahmićima“, uz upozorenje Bošnjacima na „prekrajanje historije“.

​Problem je što je upravo takva prezentacija prekrajanje konteksta. Da odmah razjasnimo, sasvim je legitimno smatrati da je Lucićeva Ići, mići, Ahmići bila previše brutalna, neukusna ili neuspjela satira. Tako su je doživjeli i neki preživjeli i članovi porodica žrtava i niko im nema pravo određivati kako će reagirati na nešto što dira u njihovu traumu.

Ali to nije isto što i tvrditi ili sugerirati da je Predrag Lucić ismijavao žrtve ili negirao zločin. Čovjek je još 2000. u Feral Tribuneu napisao tekst „Klekni u Ahmićima“, u kojem otvoreno govori o hrvatskoj agresiji na BiH, Dretelju, masovnim ubistvima i politici etničkog čišćenja te traži da se hrvatska vlast suoči sa svojom odgovornošću i simbolički klekne upravo u Dretelju i Ahmićima.

A u Ići, mići, Ahmići predmet ismijavanja nisu ubijeni ljudi iz Ahmića. Govornik je groteskna karikatura Darija Kordića i ideologije koja je proizvela Ahmiće. Lucić se ruga krvniku, njegovoj logici, HVO-u, rušenju džamije, hrvatskoj politici prema BiH i društvu koje je kasnije osuđenog ratnog zločinca pretvaralo u heroja.

Zato su i PEN BiH, Hrvatski PEN i Hrvatsko društvo pisaca 2013. reagirali navodeći da je satira usmjerena na počinitelje i negatore zločina, a ne na žrtve. Možete misliti da je satira loša. Možete misliti da je granica dobrog ukusa pređena. Možete čak misliti da neke stvari jednostavno ne treba satirizirati. Ali onda to tako i napišite.

Nemojte čovjeka koji je godinama napadao Tuđmanovu politiku, Herceg-Bosnu, Darija Kordića i hrvatsko odbijanje suočavanja sa zločinima pretvarati u nekoga ko „negira Ahmiće“, samo zato što dvadeset sekundi videa bez konteksta bolje prolazi na Instagramu. I tu je, po meni, mnogo širi problem dijela naših, Bože me sačuvaj, „patriotskih“ stranica.

Kultura pamćenja nije isto što i pretvaranje kolektivne traume u engagement. Patriotizam nije održavanje publike u trajnom stanju opsade, niti se historija čuva tako što se najprije odredi neprijatelj, a onda iz činjenica izreže samo ono što može stati u kadar jednog reela.

Ako već imate desetine ili stotine hiljada ljudi kojima se obraćate, onda takav domet nosi i određenu odgovornost. Patriotizam može značiti obrazovanje, njegovanje kritičkog mišljenja, borbu protiv korupcije, zaštitu okoliša, jačanje institucija, afirmaciju kulture i nauke, ali i učenje ljudi da provjeravaju izvore, čitaju dalje od naslova i razumiju kontekst. Najgora moguća „kultura pamćenja“ jeste ona koja ljude odvikava od čitanja i mišljenja.

On July 11, 1992, a group of 20 Bosniak civilians were betrayed and tortured by their own serb neighbors from the village of Lakat near Nevesinje. Only one would survive to tell the tale: Ibrica Demić.

Video: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Dana 26. augusta 1942. u Sarajevu se okupilo oko 300 muslimanskih prvaka i predstavnika društava i ustanova, koji su osnovali Muslimanski međudruštveni Odbor narodnog spasa. Izabran je Odbor od 48 članova, a među njegovim istaknutim članovima bili su naibu-reis Salih Safvet Bašić, Uzeir-aga Hadžihasanović, Mehmed Handžić, Muhamed Pandža, Kasim Dobrača, Derviš Korkut, Edhem Mulabdić, Mustafa Softić, dr. Šefkija Behmen, dr. Hamdija Karamehmedović, dr. Jusuf Tanović, dr. Zaim Šarac, dr. Asim Musakadić,dr. Vejsil Bičakčić, izmeðu ostalih.

Neposredni kontekst njegovog osnivanja bili su masovni četnički zločini nad muslimanskim stanovništvom istočne Bosne, posebno novi pokolji na području Foče u augustu 1942, te priliv izbjeglica u Sarajevo. Kriza je istovremeno pokazala nesposobnost vlasti Nezavisne Države Hrvatske da zaštite muslimansko stanovništvo na velikom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine. Sarajevo je već od 1941. bilo jedno od glavnih središta prihvata hiljada izbjeglica iz istočne Bosne i Hercegovine.

Odbor je prvobitno imao izrazitu humanitarnu i sigurnosnu funkciju: organiziranje pomoći izbjeglicama, zaštitu ugroženog stanovništva i stvaranje mogućnosti njegove oružane samozaštite. Muhamed Pandža je na skupu otvorio i pitanje organiziranja vlastitih muslimanskih oružanih snaga.
Politički značaj događaja, međutim, ubrzo je postao širi. Program Odbora govorio je o uspostavljanju reda i mira te saradnji stanovništva Bosne i Hercegovine i slozi muslimana, pravoslavaca i katolika. Ustaške sigurnosne službe već su u septembru 1942. njegovo djelovanje povezivale sa zahtjevima za autonomijom Bosne i Hercegovine, odnosno pokušajem da se bosanskohercegovačko pitanje politički artikulira izvan neposredne kontrole Zagreba.

Odbor zato treba posmatrati i u kontinuitetu s muslimanskim rezolucijama iz 1941., kojima su muslimanski uglednici u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Bijeljini i drugim sredinama osuđivali ustaške zločine, posebno nasilje nad srpskim stanovništvom. Do ljeta 1942. nezadovoljstvo više nije bilo ograničeno na zahtjev da vlasti NDH zaustave zločine i uspostave zakonitost: pitanje fizičke sigurnosti muslimanskog stanovništva počelo se povezivati s pitanjem političkog položaja same Bosne i Hercegovine.

Ipak, Odbor narodnog spasa ne treba poistovjećivati s kasnijim projektom 13. SS divizije „Handžar“, niti svim njegovim članovima retroaktivno pripisivati jednu političku orijentaciju. Odbor nije bio ideološki homogen. Iz njegovog šireg političkog miljea kasnije su se razvijale različite opcije: dio autonomističkog kruga tražio je njemačko pokroviteljstvo i autonomiju Bosne i Hercegovine, pojedinci su podržavali organiziranje muslimanskih vojnih formacija, dok su se drugi približavali Narodnooslobodilačkom pokretu.
Posebno treba razlikovati događaj od 26. augusta 1942. od memoranduma koji je autonomistički krug nekoliko mjeseci kasnije uputio Adolfu Hitleru, tražeći autonomnu Bosnu pod njemačkim pokroviteljstvom i formiranje „Bosanske straže“. Kasniji razvoj ne može se bez dokaza retroaktivno pripisati svim učesnicima sarajevskog skupa.

Historijski značaj 26. augusta 1942. upravo je u tome što predstavlja jedan od jasnijih trenutaka raspada povjerenja značajnog dijela muslimanske političke i društvene elite u NDH. Humanitarna katastrofa, četnički pokolji i nesposobnost državnog aparata da zaštiti stanovništvo proizveli su pokušaj stvaranja vlastitih humanitarnih, sigurnosnih i političkih struktura.

Odbor narodnog spasa zato nije moguće precizno opisati jednostavnom oznakom „antifašistički“ ili „kolaboracionistički“. Njegovo osnivanje pripada složenom prostoru između zaštite stanovništva, političkog autonomizma, odbacivanja ustaške politike i traženja vanjskog pokroviteljstva. Upravo ta složenost čini događaj od 26. augusta 1942. važnim za razumijevanje političkog položaja bosanskohercegovačkih muslimana i ponovnog otvaranja pitanja Bosne i Hercegovine kao zasebne političke cjeline tokom Drugog svjetskog rata.

📷: Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Zbirka fotografija Narodnooslobodilačke borbe (FNOB), inventarni broj 16022. Sarajevo, 1942., nepoznat autor.

Na današnji dan, 25. augusta 2016. godine, u Sarajevu je preminuo Stjepan Šiber (1938-2016), brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine i jedan od istaknutih oficira odbrane Bosne i Hercegovine tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Rođen je 20. juna 1938. u Gradačcu. Kao profesionalni oficir JNA do početka rata dostigao je čin pukovnika, a u proljeće 1992. stavio se na raspolaganje Republici Bosni i Hercegovini. Ušao je u vrh komandne strukture Teritorijalne odbrane, a potom Armije RBiH, gdje je obavljao dužnost zamjenika komandanta Štaba Vrhovne komande. U decembru 1993. unaprijeđen je u čin brigadnog generala, a kasnije je služio i kao vojni izaslanik Bosne i Hercegovine u Švicarskoj.
Šiber je ostao upamćen i kao jedan od najprepoznatljivijih predstavnika multietničkog karaktera odbrane Republike Bosne i Hercegovine, dosljedno se protiveći etničkoj podjeli zemlje. Svoja ratna iskustva, unutrašnje prijepore i kritička zapažanja o političkom i vojnom rukovodstvu zabilježio je u knjizi Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1992.
Preminuo je u 78. godini, a sahranjen je uz vojne počasti na sarajevskom groblju Bare.

Vječna ti slava i hvala generale. ⚜️