Došlo je vrijeme da krenem dalje. I krenuo sam ravno u 2020. godinu, preko 430 metara nečega što je u Naselju Slavonija I istovremeno bilo cesta, staza, nogostup i poligon za preživljavanje. Google nije znao kako se zove, Grad ga nije znao urediti, ali automobili i dostavni kombiji znali su da se njime može voziti. Ja sam ga prešao u 604 svoja klimava koraka, uz pomoć ortopedskih cipela koje mi velikodušna država odobri svake dvije godine, nakon što valjda provjeri jesu li mi noge u međuvremenu čudesno ozdravile. Na tih 430 metara izbrojio sam 29 rupa. Pardon, prvo sam mislio da ih je stotinjak, ali sam ih pošteno prebrojio. U Hrvatskoj je važno biti precizan, čak i kada opisuješ nered.
Hodao sam onako kako hodam, drndavo i uporno, pazeći da me na navodnoj pješačkoj stazi ne pregazi kombi. Na sjevernom ulazu bili su metalni stupići, na južnom pomaknuti betonski, a između njih cijeli Balkan u malom. Kad sam se vratio kući, ostao mi je još četvrti kat. Za zdravog čovjeka bila je to obična šetnja po kvartu. Za mene rehabilitacija, prometno istraživanje, terenski rad i moguća crna kronika u jednom. U siječnju sam tako upozorio Grad da je bolje da to učinim ja nego građani na izborima. Grad je imao plišanu rodu, a ja 29 rupa. Svatko ima svoje prioritete.
U veljači sam izvukao i Povelju o partnerskom odnosu prema osobama s invaliditetom koju je 2017. potpisalo svih šest tadašnjih kandidata za gradonačelnika Slavonskog Broda. Lijepo je to izgledalo: potpisi, fotografije, riječi o pristupačnosti, zapošljavanju, prijevozu i stanovima prilagođenima osobama s invaliditetom. Papir je bio potpuno pristupačan. Stvarni život malo manje. Grad je gradio stanove za mlade obitelji, što sam podržavao, ali među tim mladim obiteljima kao da nije mogla postojati osoba u kolicima, čovjek koji teško hoda ili netko tko jednostavno ne može preskočiti stepenice. Na izborima naš glas vrijedi jednako. Kod ulaska u stan, kafić ili autobus jednakost odjednom dobije stepenicu.
Dok sam podsjećao političare na njihova obećanja, pravosuđe sam podsjećao da još postojim. U ožujku sam napisao tekst „Tužio sam brodsku bolnicu jer su mi upropastili život”. Do tada je prošlo gotovo deset godina od podnošenja tužbe, više od tri tisuće dana čekanja i bezbroj vještačenja. Pregledali su mi gotovo sve. Mislim da su zaboravili jedino tabane. Vještaci su utvrdili propuste, spis je rastao, ročišta su se održavala, a prvostupanjske presude nije bilo. Ja sam učio ponovno gutati, govoriti, pisati i hodati brže nego što je sud učio donijeti odluku.
Nisam tražio ničiju glavu niti sam pokrenuo kazneni postupak protiv liječnika kojega sam smatrao odgovornim. Tražio sam presudu na temelju nalaza i istinu o tome zašto mi je liječena tuberkuloza koju nisam imao, dok infekcija srčanog zaliska nije bila prepoznata na vrijeme. Greške se događaju, ali deset godina bez odluke više nije bila greška. To je postao sustav rada. Čak je i pravosuđe početkom 2020. službeno priznalo da predugo čekam pa je sutkinji određen rok za donošenje odluke. U svibnju je isto priznato i za Ivu, Hanu i Teu. Hrvatski sustav najprije ti potvrdi da čekaš nerazumno dugo, a onda nastaviš čekati u razumnom roku.
Tada je stigla korona i cijeli je svijet počeo živjeti život koji su mnoge osobe s invaliditetom živjele godinama: zatvoren, ovisan o pomoći drugih i s pažljivim planiranjem svakog izlaska. Razlika je bila samo u tome što se sada to zvalo „novo normalno”, a prije se zvalo moj utorak.
Izolirao sam se u stanu s Hanom i Teom. Nisam se pravio hrabar. Bojao sam se. Imao sam iza sebe dva moždana udara, operirano srce, mehanički zalistak i dovoljno dijagnoza da virusu mogu ponuditi jelovnik. Nisam se bojao samo za sebe. Najviše sam želio sačuvati njih dvije. Ukućani su s maskama išli po namirnice, hodnici i sobe postali su moja staza za šetnju, a sunce sam hvatao na balkonu kako ne bih izgledao poput kore od banane. S Teom sam preko televizije ponovno išao u četvrti razred. Igrali smo društvene igre, čitali preko mobitela i tableta i pokušavali se ponašati kao da je sasvim normalno da je stan postao škola, igralište, ured, teretana i sigurna kuća.
Na 34. dan ostanka kod kuće Hana, Tea i ja snimili smo nešto zbog čega sam zaključio da smo postali influenceri. Facebook nas je smjestio negdje u Boliwood, a mi smo bili u stanu u Slavonskom Brodu. To mi je bilo najdalje putovanje te karantene. Svima koji slave poželio sam sretan Uskrs uz poruku da se tucaju kao nikada do tada, ali doma. Crni humor nije lijek protiv korone, ali je pomagao protiv zidova koji su se svakoga dana činili malo bližima.
Kao roditelj gledao sam i pokušaje povratka djece u škole uz pravila koja djeci pokušavaju objasniti da ne smiju biti djeca. Pisao sam da škola nije logor. Kako prvašiću objasniti da ne smije zagrliti prijatelja, prići mu ili zajedno se igrati? Kako istodobno provoditi nastavu u učionici i na daljinu? Od učitelja se očekivala bilokacija, od roditelja smirenost, a od djece razumijevanje naputaka koje često nisu razumjeli ni oni koji su ih napisali. Ljudska prava postala su nešto što se za vrijeme krize može privremeno staviti u ladicu. Problem s hrvatskim ladicama je što se neke poslije više nikada ne otvore.
U lipnju sam se ponovno vratio osobama s invaliditetom i Zakonu o inkluzivnom dodatku. Obećavali su ga od 2011. godine. Mijenjale su se ministrice, Vlade i slogani, osnivali su se odbori, povjerenstva i radne skupine, a zakon se stalno „brusio”. Toliko su ga brusili da je gotovo nestao. Pred izbore su osobe s invaliditetom ponovno postale zanimljive. Nakon izbora vratile bi se u položaj ukrasa za Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Jednima Opel Insignia, a drugima ortopedska cipela svake dvije godine. Ravnopravnost na hrvatski način: svatko dobije nešto za kretanje, samo se netko vozi, a netko broji rupe.
U srpnju sam objašnjavao da prava ne znače ništa ako ih ne možeš ostvariti. Osoba s invaliditetom imala je pravo na povlaštenu vožnju vlakom, ali prije toga trebala je obići Županijsku upravu, Narodne novine, ponovno Županijsku upravu i zatim kolodvor, uz najavu pomoći najmanje 48 sati prije putovanja. Dakle, prije nego što uđeš u vlak, moraš obaviti malo putovanje po gradu koji ti često nije pristupačan. Ako sve uspiješ, više ti ni ne treba vlak. Već si dokazao da možeš stići gotovo svuda.
Korona je ljeti i ujesen, osim bolesti, donijela i lov na „pozitivne”. U gradu se više pitalo tko je zaražen nego kako je čovjek. Virus nije birao, ali trač jest. Pisao sam da je stigmatiziranje bolesnih opasno, jer ljude tjera da skrivaju simptome i boje se potražiti pomoć. Znao sam što znači kada čovjek prestane biti osoba i postane dijagnoza. Mene su godinama opisivali kao stopostotnog invalida, kao da je onih preostalih nula posto sve što sam bio prije bolesti. Nisam želio da i drugi preko noći postanu samo „pozitivni”.
Početkom rujna objavio sam Voltaireovu misao o liječnicima, lijekovima, bolestima i ljudima. Nakon svega što sam prošao teško je bilo očekivati da ću objavljivati zahvalnice sustavu. Ipak, znao sam da liječnici i medicinske sestre u pandemiji padaju s nogu i riskiraju vlastito zdravlje. Nisam napadao profesiju. Napadao sam šutnju, nedodirljivost i odbijanje odgovornosti. Liječnik može pogriješiti jer je čovjek. Sustav koji pogrešku desetljeće ne želi imenovati više nema taj izgovor.
Krajem rujna malo je zahladilo i moj mozak je pokrenuo svoju redovitu dijagnostičku sjednicu. Čim mi je zima, pomislim: opet endokarditis, gotov sam, a ni pravomoćan nisam. Izmjerim temperaturu toplomjerom po svim normama Europske unije: 36,7. Ne vjerujem mu. Uzmem onaj stari sa živom: opet 36,7. Lažu obojica. Izvučem i kineski za čelo: 36,4. Jbte Kina, pa ja sam mrtav. Onda me netko pita zašto sjedim u potkošulji i gaćama. Dijagnoza je postavljena. Sve u svemu, hipohondar sam, ali s bogatom medicinskom dokumentacijom.
Nekoliko dana poslije objavio sam „Svakidašnju jadikovku” Tina Ujevića i dopisao da je nastala na putu do birtije. Stih „kako je teško biti slab, kako je teško biti sam” te je godine zvučao kao službena himna planeta. Samoća, strah i zatvoreni prostori postali su zajedničko iskustvo. U listopadu sam pisao da je korona demilitarizirala domoljublje. Protiv virusa nisi mogao pucati, podići spomenik ili održati mimohod. Na prvoj crti bili su liječnici, medicinske sestre, njegovatelji, učitelji, blagajnice, komunalni radnici i svi oni koji su održavali život dok smo mi ostajali doma. Možda je domoljublje napokon trebalo značiti čuvati živote ljudi oko sebe, a ne stalno živjeti u ratnom aoristu.
Osobe s invaliditetom u toj su krizi bile dvostruko izolirane. Mnogi od nas bili su u samoizolaciji i prije nego što je ta riječ postala popularna. Ovisili smo o ljudima koji su nam istodobno bili pomoć i mogući put kojim virus ulazi u kuću. Svaki zagrljaj postao je pitanje, svaki odlazak liječniku rizik, a svaki kašalj početak internog sastanka svih mojih dijagnoza. Ipak sam pisao. Ako već nisam mogao slobodno izlaziti, rečenice su mogle.
A onda je 23. studenoga 2020. sud donio prvostupanjsku presudu. Nakon gotovo deset godina i osamnaest ročišta napokon je na papiru pisalo da je tijekom mog liječenja učinjen niz propusta i da su posljedice koje nosim povezane s njima. Kćerima bivšoj supruzi i meni dosuđeno je više od dva milijuna kuna bez kamata i rente, a mediji su s kamatama računali iznos od približno pet milijuna. Do tad mi je jedino što sam imao bilo 1250 KN Osobne invalidnine. Hana je krenula na fakultet. Nije ugodno kćeri ne imati što za dati. Uostalom navikla je i ona na skromnost. Sad odjednom oko nas hu bu milijuni i po medijima. Bio je to golemi broj, ali nije postojao broj koji bi mi vratio zdravlje, godine, posao, brak, mogućnost da bez razmišljanja potrčim ili podignem vlastito dijete. Hanu i Teu mislim.
Krajem prosinca vijest su objavili Telegram, HRT, Nacional, Glas Slavonije i drugi. Odjednom je mojih deset godina čekanja postalo vijest i ja opet javna osoba. Rekao sam da mi puno znači spoznaja da ipak postoji neka pravda kada sam već izgubio sve osim života, ali naglasio sam da je pravda i Hrvatska upitna stvar. Presuda je bila nepravomoćna. Naravno da jest. U Hrvatskoj čak i kraj ima fusnotu, pečat i mogućnost žalbe.
Nisam slavio novac koji još nisam dobio. Slavio sam jednu napisanu rečenicu koju sam čekao deset godina: pogreška se dogodila. Nije to bila isprika. Nitko nije rekao: „Vanja, pogriješili smo i žao nam je.” Moš mislit, neće ni reći. . Ali prvi put sustav više nije mogao tvrditi da je sve samo moja priča, moja ljutnja ili sadržaj knjige. Postojala je sudska odluka. Nepravomoćna, ali stvarna. Mnogi su govorili nemoj tužiti , trebat će ti. Nikad nisam tražio ništa osim ljudskosti. Bilo je i pritisaka da se nagodim, ali sve sam odbio. Odlučio sam do kraja da ja budem ja i nema predaje, ali ni prodaje. Nisam nikog nikad mrzio samo nisam, ni ne mogu shvatiti ljude kao Pandak. Da mu savijest nije proradila ne razumijem. Uništio je majci i ocu sina, bivšoj ženi muža, kćerima trčanjw s tatom. To je moja crvena linija i prešao ju je. Znao sam tad da moja pravna bitka će još trajati, ali odlučio sam da više iznosi ne idu van. Novac treba svima, ali o nije ja, on nije život. Naprotiv život smo mi i našpa djela, a ne odjela. Ma kud puklo da puklo idem do kraja. Dnevnik bolesnika u meni je i dalje postojao i kipio da dovršim iako sam odlučno rekao NE. Uf jesam odlučan, kao Santa Barbara.
Tako je završila 2020., godina u kojoj je svijet stao, a moja presuda napokon krenula. Počeo sam je brojeći rupe na stazama Slavonije 1, nastavio zatvoren s Hanom i Teom, pišući o bolesnima, zdravima, pozitivnima, invalidima, političarima, vlakovima, školama i državi koja svoja obećanja najradije čuva u originalnom pakiranju obmane i laži.. Završio sam je s presudom u ruci i istim pitanjem u glavi: koliko još?
Mislio sam da je promocija knjige 2018. kraj. Godine 2019. shvatio sam da se priča nastavlja. Godine 2020. dobio sam njezin prvi sudski završetak. Samo što je i taj završetak završavao trotočkom. Dnevnik bolesnika ponovno nije bio gotov. Nisam ni ja. Nastavljam pisati zbog svoga mira.
