Pricam iskljucivo iz onoga sto trenutno prozivljavam, a po razgovorima sa prijateljima, vidim da nisam jedini i da dosta njih prolazi kroz vrlo slicnu stvar sa svojim roditeljima.
Mislio sam da ce, kada se dodje do penzije i kada vise nema svakodnevnog pritiska posla, covek poceti vise da razmislja o tome kako da sto lepse provede ostatak zivota, da uziva u porodici, deci, unucima, prijateljima i stvarima za koje ranije nije imao vremena, ali kod mene "u kuci" se desava skoro suprotno.
Kao da su sa godinama postali sve dzangrizaviji i kao da ceo svet posmatraju kroz neki crni filter. Svi su losi, svi gledaju kako da ih prevare, nikome ne treba verovati. Oni sve znaju, "citaju ljude fenomenalno", svi drugi su glupi, a oni pametni, iako su ih, po sopstvenim recima, kroz zivot maltene svi prevarili ili razocarali.
Ne pricam ni o jednom konkretnom dogadjaju, vec o atmosferi koja traje godinama. Stalna negativnost, sumnjicavost, kritika svega i svakoga, uverenje da su uvek u pravu i jako malo prostora za bilo kakav drugaciji pogled na stvari.
Ponekad mi bukvalno dodje da samom sebi sada napisem pismo koje cu otvoriti kada napunim 60 godina, a da u njemu stoji samo:
"Potrudi se da ne budes kao sto su tvoji bili u ovim godinama."